BEOGRAD, Posljednjeg vikenda u oktobru mjesecu pomjeramo časovnike unazad, ili to umjesto nas urade kompjuterski procesori, te se tako vraćamo na zimsko, prirodno računanje vremena. To je zato što svakog posljednjeg vikenda u martu pomjeramo sat u suprotnom smjeru i koristimo takozvano ljetnje ukazno vrijeme. To je pitanje koje je regulisano zakonom u većini evropskih zemalja.
Međutim, zašto se uopšte koristi ukazno vrijeme? Ideja o uvođenju ukaznog vremena zasnovana je na astronomskoj okolnosti da u januaru sunce izlazi oko 8 sati, a zalazi oko 16, dok u julu, kad je dan znatno duži, izlazi prije 5, a zalazi poslje 21 sat. Budući da ljudi svoje dnevne aktivnosti započinju u isto vrijeme tokom cijele godine, obično oko 7 sati, sredinom ljeta se tako „gubi“ skoro dva sata dnevnog svjetla.
Neke analize u SAD pokazuju da se pomjeranjem časovnika štedi između 500 miliona i milijardu dolara godišnje.
Ideju da se to vrijeme nadoknadi prostim pomjeranjem sata prvi je smislio Džordž Vernon Hadson (1867–1946), entomolog sa Novog Zelanda, koji je 1895. u radu pred Kraljevskim društvom u Velingtonu predložio ljetnje pomjeranje vremena za dva sata.
Međutim, ideja bi vjerovatno ostala zaboravljena da se istog prijedloga, nezavisno od Hadsona, deset godina kasnije nije dosjetio britanski preduzimač i graditelj Vilijam Vilet (1856–1915).
Tokom jednog ranojutarnjeg jahanja po okolini Londona, Vilet je u ljeto 1905. godine primjetio kako je sunce odavno izašlo, a veliki broj ljudi još uvijek spava. Znajući da se vrijeme sunčevog izlaska mjenja tokom godine i da u ljetnjim mjesecima obdanica počinje ranije, Vilet je pokrenuo veliku kampanju za uvođenje takozvanog britanskog ljetnjeg vremena.
Neumorno lobirajući sve do Prvog svjetskog rata, Vilet je pridobio neke liberalne poslanike u engleskom parlamentu, a za njegovu ideju se zagrijao i budući engleski premijer Vinston Čerčil. Međutim, nastradavši u epidemiji gripa, Vilet nije dočekao da ukazno vrijeme bude ozakonjeno.
Međutim, njegov prijedlog je prihvatila Njemačka i 1916. prva zakonski uvela ljetnje računanje vremena, podstaknuta ratnom potrebom za uštedom uglja. Britanci su ih sljedili 1921, a potom i gotovo sve evropske nacije i SAD.
Danas na svijetu čak 110 od 192 države koristi ljetnje ukazno vrijeme (daylight saving time). Ono se ne koristi u Kini, Japanu, Južnoj Koreji i širom afričkog kontinenta, gdje ova mjera nikad nije stekla širu popularnost. No, u većem dijelu razvijenog svijeta ovaj dogovor se smatra zgodnim načinom da se u ljetnjim mjesecima, kad sunce prirodno zalazi kasnije, dnevna svjetlost duže „zadrži“.
Zbog pomjeranja sata popodneva imaju više dnevnog svjetla nego prijepodneva, ljudi svoje aktivnosti obavljaju po danu pun sat duže, zbog čega su uglavnom i srećniji. Ali to nije jedini razlog. Neke analize u SAD pokazuju da se pomjeranjem časovnika štedi između 500 miliona i milijardu dolara godišnje.
Uz više dnevnog svjetla, trgovački lanci i ugostitelji ostvaruju bolji promet, dok istovremeno raste broj sportskih aktivnosti i turističke organizacije bilježe dodatan prihod.
Zanimljivo je i da se broj saobraćajnih nesreća smanjuje za oko jedan odsto. Neka lokalna istraživanja pokazuju da je taj procenat i veći, što se objašnjava dužim periodom bolje vidljivosti.
Uz to, manje energije se troši na osvjetljenje i grijanje, čime se tokom dužeg perioda, a prema istraživanju američkog ministarstva energije (DOE), postižu energetske uštede između 0,5 i 1 odsto.
Kako se takav efekat ne bi izgubio zimi, kad sunce ponovo počne ranije da zalazi, svuda je do sada bilo ustaljeno i da se potom, u zimskim mjesecima, sve vrati na prirodno, zimsko računanje vremena. Elementarium/24sata.rs/BN