BEOGRAD – Srbija oko 80 odsto struje dobija iz termoelektrana odnosno sagorijevanjem uglja, koji bi prema planovima EU trebalo da bude izbačen iz upotrebe do 2050, a naša zemlja kao kandidat za članstvo u Uniji trebalo bi da traži alternativne izvore, među kojima je i nuklearna energija, kako bi osigurala energetski sistem uz poštovanje evropskih i ekoloških standarda, kažu sagovornici Tanjuga.
Obnovljivi izvori energije kao što su energija iz Sunca, vjetra i hidroenergija, kako navode, neće biti dovoljni da zamjene ovih 80 odsto energije koje trenutno dobijamo iz uglja, te je zato vrijeme da se razmišlja i o nuklearnoj energiji.
Ovo pitanje u javnosti otvorila je i nedavna izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da Srbija ima interes da bude manjinski suvlasnik nuklearne elektrane u mađarskom gradu Pakšu.
Prema riječima generalnog sekretara Srpskog komiteta u Svjetskom energetskom savjetu Miodraga Mesarovića, Srbija trenutno nema pravni osnov ni da projektuje niti da gradi nuklearne elektrane u svojoj zemlji, jer je kod nas od 1989. godine na snazi Zakon o zabrani gradnje nuklearnih elektrana.
Taj zakon je donijet kao reakcija na nuklearnu katastrofu koja se 1986. godine dogodila u ukrajinskom gradu Černobilju.
Mesarović kaže da je od svih bivših republika SFRJ jedino Srbija zadržala taj zakon, dok u ostalim zemljama bivše Jugoslavije taj zakon ne postoji.
Međutim, iako postoji zabrana izgradnje nuklearnih elektrana u našoj zemlji, ne postoji zabrana da Srbija bude suvlasnik u nekoj od elektrana u regionu.
Mesarović za Tanjug navodi da Srbija ima mnogo važnih razloga da sa Mađarima uđe u taj projekat, a neki od njih su da građani razumiju da dobijanje struje iz te energije nije opasno, da polako izbacujemo shvatanje da ćemo se “beskonačno grijati na ugalj” koji je, podsjeća, takođe sirovina koja ima “životni vijek”.
Napominje da je važno da obučavamo naše ljude i za nuklearne inženjere.
Kada je riječ o sigurnosti nuklearnih elektrana, Mesarović ukazuje da nijedan izvor koji danas proizvodi energiju nije 100 odsto siguran.
Objašnjava da su nuklearne elektrane sigurne u pogonu, ali da su “nezgodne” kada se nešto na njima desi, kao što je bilo u Černobilju ili Fukušimi, dok termoelektrane tokom rada ispuštaju ugljen dioksid i ostale zagađivače.
Mesarović navodi i da su se akcidenti u Černobilju i Fukušimi dogodili zbog ljudskog faktora, prvi jer se u trenutku nesreće našao nestručan kadar, a drugi jer su nuklearnu elektranu gradili na mjestu koje je pogođeno cunamijima i zemljotresima.
Ističe da je tehnologija danas u oblasti nuklearnih nauka toliko napredovala da je iz svog rada uklonila čovjeka i da je njen proces proizvodnje automatski.
Kada je riječ o našem shvatanju da ćemo se “beskonačno grijati na ugalj”, Mesarović objašnjava da će se termoelektrane jednog dana svakako ugasiti, i ne samo zbog zelene agende, već zato što se i procjenjuje da će Srbija imati rezerve uglja taman do 2050. godine.
“Mi dvije trećine energije dobijamo iz uglja, koji ćemo morati nečim da zamijenimo. Nećemo moći samo preko obnovljivih izvora, to mora da bude još neki izvor koji je ozbiljniji, a ja ne vidim drugo rješenje osim neke nuklearne elektrane”.
Upravo zbog Zakona o zabrani izgradnje nuklearne energije, ukinuto je i školovanje za nuklearne inženjere koje je Srbija imala još od 1955. na Elektrotehničkom fakultetu, a saradnja sa Mađarima bi možda ponovo oživjela obrazovanje u toj oblasti.
“Mi smo imali obrazovane inženjere, učestvovali smo u izgradnji nuklearne elektrane Krško u Sloveniji, a planirali smo i istraživali lokacije za izgradnju nuklearnih elektrana u Srbiji, sve do te zabrane krajem 80-ih”, naveo je Mesarović.
Ističe da su razmatrane dvije lokacije za gradnju nuklearnih elektrana u Srbiji i da se istraživanja o tim lokacijama nalaze u dokumentima u elekroprivrednim preduzećima u Beogradu i Novom Sadu.
“Zna se dokle su istražene, gdje su, ako zatreba mogu da budu i iskorišćene i da se na njima izgradi naša nuklearna elektrana”, navodi Mesarović, ali ukazuje da je preduslov za to dobro školovanje inženjerskih kadrova.
Na pitanje koliko trenutno takvih inženjera ima Srbija, odgovara da bi mogao da ih nabroji na prstima obe ruke.
Bivši ambasador Srbije u Bjelorusiji i stručnjak za međunarodne odnose i spoljnu politiku Srećko Ðukić, kada je riječ o mogućem manjinskom suvlasništvu Srbije u nuklearnoj elektrani u Mađarskoj, kaže da se postavlja pitanje da li je to ideja koja je već razmatrana sa mađarskim partnerima ili je to naša ideja koja bi tek trebalo da im bude predstavljena.
“Ovo pitanje je važno, jer se Mađari već nalaze u drugoj fazi izgradnje nuklearne elektrane Pakš 2, a to znači da će ona biti završena otprilike za dvije ili tri godine”, navodi Ðukić i dodaje da je pitanje da li Mađari u završnoj fazi žele da prodaju pet ili deset odsto svoje nuklearne elektrane.
“To je sada dosta problematično sa pravnog stanovišta i sa vlasničkog, jer se postavlja pitanje kojih je to pet odsto, šta to znači, da li tamo treba da radi i naša radna snaga i naši stručnjaci…”, smatra Ðukić.
Očekuje da će Mađari pre biti zainteresovani da prodaju pet do 10 odsto energije iz svoje nuklearne elektrane Srbiji, u kojoj bi vidjeli ozbiljnog i dugoročnog kupca.
Kako kaže, Bugarska je ranije nudila Srbiji udio u vlasničkoj strukturi u nuklearnoj elektrani, ali da na našoj strani nije bilo zainteresovanosti.
Ðukić navodi da je jedan od razloga taj što decenijama vučemo pogrešno shvatanje da se struja može beskonačno dobijati iz uglja, zbog čega “nikako ne možemo da napravimo iskorak i uhvatimo savremene tokove u proizvodnji struje u Evropi i svijetu”. Objašnjava da to podrazumijeva proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora ili nuklearne energije.
I Ðukić navodi da nas za razvoj nuklearne energije organičavaju dva faktora – Zakon o zabrani izgradnje nuklearnih elektrana i nedostatak kadrova.
“Mi smo donošenjem tog zakona praktično eliminisali i srpsku nauku i industriju i građevinarstvo i nauku koje su se godinama bavili nuklearnim elektranama”, ukazuje Ðukić.
Podsjeća da je Srbija, kao dio SFRJ, imala Institut za nuklearnu nauku u Vinči koji je osposobljavao kadrove zajedno sa Elektrotehničkim fakultetom i Prirodno-matematičkim fakultetom, da smo imali građevinske firme koje su gradile sve naše termoelektrane i hidroelektrane, a koje su, dodaje, vrlo bliske izgradnji nuklearnih elektrana, kao i razvijenu mašinsku industriju.
Kaže da je naša mašinska industrija sve do 1991. godine isporučivala ogromne količine opreme za nuklearne elektrane koja je bila visokog kvaliteta.
Neke od kompanija koje su proizvodile opremu za nuklearne elektrane bile su Prva petoletka, MIN iz Niša, Jastrebac iz Niša, Prva Iskra iz Bariča, Minel iz Beograda.
Ističe da su zemlje u Evropi i svijetu nakon nuklearne katastrofe u Černobilju prestale da grade nuklearne elektrane, zatim je njihova izgradnja ponovo oživjela nakon 2000-ih, sve do 2011. godine, kada se dogodio akcident u Fukušimi.
“Sada se ponovo vraćamo nuklearnim elektranama, iz nuklearnih instituta poručuju da danas imamo mnogo sigurnije nuklearne elektrane”, dodaje Ðukić i navodi da se danas nuklearne elektrane grade tako da mogu da izdrže udare aviona, zemljotresa i drugih prirodnih i društvenih izazova.
Uz to, ističe, nuklearne elektrane ne izazivaju klimatske promjene, kao što to čine one elektrane na fosilna goriva.
Izgradnjom nuklearnih elektrana se, zaključuje Ðukić, riješavaju dvije stvari – dovoljno energije i nepromijenjena klima. Tanjug
